Potaknuta novim valom medijskih napisa o tome kako škole
ne reagiraju na vršnjačko nasilje unatoč famoznim pločama
koje stoje u većini škola, naša je voditeljica napisala otvoreno
pismo. Tko ima oči, neka vidi, tko ima uši, neka čuje.
Dragi roditelji, dragi čitatelji!
Stalno se tema vršnjačkoga nasilja vrti u medijima. Zanimljivo, je li, da baš o tome pišu novine koje trebaju senzacionalističke vijesti. Nad kojima će se onda svi roditelji i ostali članovi društvene zajednice jako zabrinuti za sigurnost svoje dječice snebivati, slati ravnatelje i ravnateljice odmah na HZZO s otkazom, upućivati im poruke pune “ljubavi” vrlo “primjerenim” rječnikom punim vulgarizama i lupati se u prsa kako netko tu mora uvesti reda, jadna nam majka.
Drago roditeljstvo, pučanstvo i ostalo prezabrinuto čitateljstvo, neka vama profesorica koja svoje učenike voli gotovo kao svoju vlastitu djecu nešto kaže. Naša je škola prošle godine osobito razvlačena po medijima, KAOS U ZAGREBAČKOJ OŠ, pisalo je na jednom portalu (i to iz pera našeg bivšeg učenika) jer smo imali dva slučaja koja su došla do medija. Siroti moji učenici u čudu su se pitali: “Profesorice, zar oni to pišu o našoj školi?”
I u našoj se školi redovito obilježava Dan ružičastih majica, primjerice radionicama s roditeljima.
Foto: Suzana Plevnik
Je li škola napravila sve što je mogla? Naravno da jest. Prvo, svakom roditelju mora biti jasno da svaka škola ima zakonsku obvezu provoditi takozvani školski preventivni program kojim se kako na satima razrednika, kako na redovnoj nastavi, tako i na posebno organiziranim radionicama produbljuje svijest o pozitivnim vrijednostima i životnim izborima. Postupa li se uvijek u slučaju prijave vršnjačkoga nasilja prema protokolima? Naravno. Jesu li postojeći protokoli i pravilnici učinkoviti? Očito je da nisu. Prosječnom roditelju, neupućenomu, uopće nije jasno kako je moguće da postoje pedagoške mjere koje nikako nisu učinkovite, a svi prebacuju lopticu sa svojih leđa. Kako je moguće da je, primjerice, učenik kojemu je izrečena najstroža pedagoška mjera, a to je preseljenje u drugu školu, još uvijek u školi? E, da, to su pitanja za mač gordijskom čvoru.
Pitamo se, što konstruktivno činiti da se opće stanje popravi?
Vi, dragi roditelji, ponajprije odgajajte svoju djecu. Volite svoju djecu. Provodite vrijeme sa svojom djecom. Nemojte svojemu djetetu biti rob, ne dopuštajte da dijete vama manipulira nego ga volite odlučno i odgovorno ukazujući mu na sustav vrijednosti univerzalnoga dobra. Postavljate djetetu granice, ono ne treba prijatelja u vama nego roditelja, dijete je nesigurno ako nema postavljenih granica. Dajte djetetu toplinu i sigurnost svoje nazočnosti. Ne odmičite se od temeljnoga što dijete treba, a to ste vi! Ne novi i-pod, i-phone ili što god novo izbacile tehnološke korporacije za svoju dobit, ne stvari, nego vi, ljudska bića koja ste svojemu djetetu najpotrebnija. Da svako dijete odrasta u obitelji punoj radosti, međusobne pažnje i razumijevanja, ne bi bilo potrebe ni za kakvim pedagoškim mjerama u školi. Vaša ljubav i dosljedno vodstvo bili bi jedini i pravi aršin za mjeru nenasilnoga, kvalitetnoga ljudskoga bića koje će voljeti i svoje i tuđe, i sebi slično i sebi različito.
Svaka škola ima problema, dragi roditelji, ta nema li ih i svaka obitelj, svaki dom, svaki čovjek? Stvar je samo u tome kako ćemo problemu pristupiti, hoćemo li ga rješavati ili ćemo gurati pod tepih sve što se događa. Znam da će mnogi od vas reći da škole redovito guraju pod tepih kako bi sačuvale svoj ugled. Ima i toga, sigurno, no to nikako nije pravilo. Naime, svaka škola dobro zna da se, ovisno o broju učenika i njihovu socioekonomskome statusu, uvijek pojavi problem, više ili manje, tiše ili glasnije. Svugdje ima problema jer je problematičnost u naravi ljudskoj, a škole su ipak institucije u kojima ljudi odgajaju i obrazuju mlada ljudska bića. Nismo životinje (u smislu samo nagonskome), iako katkad životinje znaju reagirati mnogo humanije od ljudi. Nismo bezumnici da želimo sami sebi propast… Ili jesmo?
To se ja pitam, dragi roditelji i ostali dragi čitatelji, koliko smo svjesni trenutka u kojemu svakim danom ima sve manje djece u Hrvatskoj, a ona koja ostaju, ostaju jer nemaju drugoga izbora. Sagledavajući stvar iz svih kutova, ne mogu ne zaključiti da je naša država kronično nepoštena prema toj mladosti, nepoštena je i prema nama učiteljima, nepoštena je prema svakom čovjeku koji želi živjeti u dostojanstvu vlastitoga rada. Papirologije ima previše, birokratizirani smo do maksimuma, a nema novaca za ulaganje u obrazovanje na dugoročno kvalitetan način. Nema novaca da se učiteljima, koji s vašom djecom provode možda i više životnoga vremena od vas samih, priskrbi pristojna plaća, a o mirovinama koje nas (ne) čekaju, da ne govorim.
Dragi roditelji, vaša djeca nisu ni glupa ni neosjetljiva na društveni trenutak u kojemu žive i ona će se vladati upravo onako kako se vi budete pobrinuli da se vladaju: odgovorno ili ne, nasilnički ili ne. Djeca su spužvice, njima trebaju uzori. Kako će se dijete vladati pristojno ako u obitelji nikad nije imalo pozitivnu povratnu spregu da je pristojno vladanje nešto dobro i poželjno? Kako će se dijete vladati pristojno ako je obitelj disfunkcionalna ili je uopće nema? Za koju bi plaću, pobogu, učitelj u školi trebao biti otac ili majka svoj duševno ranjenoj dječici koja dolaze u razred po sili zakona, a onda pomisle da možda tu mogu dobiti neko pozitivno iskustvo za izgradnju samopouzdanja? A vidite, mnogi od nas u razredu to jesu, i vrlo često uopće svoje plaće i ne spominju.
A trebali bi. Kao što bi se obitelji trebale skrbiti za potomstvo koje se rodi iz njihova okrilja, kao što bi se država trebala skrbiti za učiteljstvo koje obrazuje to potomstvo, kao što bi se država trebala skrbiti i za realne i praktične pravilnike i protokole kojima bi se stvari doista postavile na svoje mjesto. Ovako ništa nije na svome mjestu. U redovne se škole pod humanističkom krinkom inkluzije uključuju djeca koja nikako nisu za redovni školski sustav – jer su ili preagresivna zbog svojega organiteta, ili imaju preozbiljnih mentalnih poteškoća koje ne mogu biti obuhvaćene redovnim sustavom na dobrobit samoga djeteta – pa ih u nj uguravamo različitim ekstenzijama tipa individualiziranih i prilagođenih ovakvih i onakvih programa… Onda zamislite kad se takva djeca koju bismo trebali zaštititi i od drugih i od njih samih nađu u razredu s različitim ranjenim dušama iz nasilničkih i razorenih obitelji…. kako da ne dođe do iskre i vršnjačkoga nasilja? Učitelji su tu da reagiraju na posljedicu, ali ne mogu oni liječiti uzroke. Za to je potrebna mnogo šira aktivnost na različitim razinama, od kojih je, ponavljam, opet ključna ona obiteljska.
A prosvjetne bi vlasti trebale pronaći načina da oblikuju suvisle i praktične pravilnike kojima bi zaštitile sve dionike obrazovnoga sustava, i svu djecu – i onu s rješenjima i onu bez – i sve djelatnike škole od bilo kakvih oblika nasilništva.
I zato, budimo realni i oprezni s napisima u medijima. Možemo onako sokratovski: je li to što je rečeno istina, je li to što je rečeno dobro i je li to što je rečeno korisno. Ako nije… ostalo zaključite sami.
A moj će zaključak nakon svih tih riječi biti ovaj: Svaka škola nastoji iskreno opravdati ploču NULTA STOPA TOLERANCIJE NA NASILJE. Svaka škola ima tim i vodstvo koje se trudi rješavati probleme i većina ih to doista radi u skladu sa svim propisanim protokolima ODMAH reagirajući na neprimjerena ponašanja. Ne blatite školu koju pohađa vaše dijete, surađujte s njom. To je onaj krak razumnoga vladanja u odnosu na školu. Drugi je krak odgovornoga roditeljstva u odnosu na vašu djecu. Razgovarajte sa svojom djecom. Odgajajte svoju djecu s mnogo aktivne ljubavi i dajte im maksimalno vremena koliko vam egzistencijalne obveze dopuštaju. To ne mora biti mnogo, ali mora biti kvalitetno. Smijte se zajedno. Sjećajte se lijepih trenutaka kada ste gradili uspomene o kojima zajedno možete razgovarati s radošću. Što se više budete bavili svojom vlastitom djecom, manje će vas mučiti medijski senzacionalizimi jer ćete znati da vi dajete sve od sebe da vaše dijete uspije. Ne, vaše dijete ne može živjeti pod staklenim zvonom, i ne možete ga svega očuvati, sutra mu tegla s cvijećem s petog kata može pasti na glavu, ali možete biti s njim i uz njega kao sigurna luka i potpora. Ne kao prijatelj nego kao roditelj.
Ono što ne možemo riješiti ni mi učitelji ni vi roditelji s razine u kojoj surađujemo jesu vladini protokoli, pravilnici i zakoni. Dokle se god bude žmirilo na prave poteškoće u obrazovnom sustavu, a jedna je od njih svakako pravilnik o pedagoškim mjerama koji doslovce amnestira nasilnike u ovo doba filijarhata sve do osmoga razreda, štoviše, kad škola i izrekne najstrožu pedagošku mjeru, ona se ne može provesti ako se s tim ne složi roditelj nasilnika i ako se ustanove “ne dogovore” kamo će se takav nasilni učenik premjestiti, dakle, dokle god to bude tako da učenik doslovce može pljunuti profesoru u lice, opsovati mu i čak ga fizički napasti, a profesor učeniku ne smije ništa, dotle se, dragi roditelji, nemojte čuditi KAKO TO DA ŠKOLA NE RJEŠAVA PROBLEM.
Rješava ga svim svojim raspoloživim snagama. Što se za odgovorn(ij)e ustanove, a i neke od roditelja, nažalost ne može uvijek ustvrditi.
Sanja Miloloža, prof., učiteljica savjetnica, fotokolaž SM, www.unicef.hr
