PREPOZNATLJIV(O) SRETAN PUT

Aldo Franičević zainteresirao nas je kao turistički vodič na baltičko-skandinavskoj turi kad je sam vodio grupu od osamdeset i dvoje ljudi i baš nijedan dio u organizacijskom smislu na deset dana dugom putovanju kroz osam europskih glavnih gradova – nije zapeo. Sve je taj mladić izvrsno rješavao i pritom pričao vrlo uvjerljivo i zanimljivo različite priče o raznim lokalitetima na definiranoj turi. Naravno, iskoristili smo priliku razgovarati o prepoznatljivosti i popularnosti. Recimo, po čemu je Hrvatska prepoznatljiva…

Hrvatska je, tvrdi naš sugovornik, prepoznatljiva po Davoru Šukeru i Josipu Brozu Titu, mnogi znaju za Gorana Ivaniševića i Dražena Petrovića, ali ne znaju za Hrvatsku… doduše, Dubrovnik oduvijek ima svoje posebno i prepoznatljivo mjesto na turističkoj karti Europe, kao i Plitvička jezera. Ipak, najbolji su promicatelji Hrvatske sportaši, i to opet oni koji su uložili mnogo samostalnoga truda i muke, s vrlo malo ili najčešće nimalo državne pomoći. Sve je stvar pojedinačnih napora obitelji koje se žrtvuju radi uspjeha djeteta…

 

 

Aldo je dugo godina vjerovao u istraživačko novinarstvo, no tvrdi da je izgubio te iluzije. Volio bi da je naše društvo medijski pismeno poput Finaca, Šveđana, Norvežana ili Danaca, ali svjestan je da još nismo spremni za tu vrstu pismenosti. Štoviše, po mnogo čemu smo u kamenom dobu. Primjerice, Finci svojim medijima vjeruju 85 % i nemaju pojma tko su im političari, u Hrvata je povjerenje u medije vrlo skromnih 35%, ali političari su nam glavne medijske zvijezde. Finci žive vrlo zadovoljno, Hrvati načelno vrlo nezadovoljno, a da se uopće ne dotičemo demgrafskoga problema koji je posebna priča. (Mi smo o demografiji pisali u prošlom broju, sjećate se?)

O hrvatskom školskom sustavu Aldo Franičević kaže da je zastario i neučinkovit, iako uvijek i u svemu ima svijetlih primjera koji su, nažalost, svedeni na pojedinačni entuzijazam. Svjestan je da je danas djeci u školi teško učiti toliko “bespredmetnih” predmeta, tj. pitanje je koliko će znanja iz tih predmeta bilo komu i ikada zatrebati u pravom životu. Inkluziju kakva je danas u školama smatra samo nominalnom, i ne vidi ju kao dugoročno primjenjiv koncept koji bi urodio dobrim plodovima za sve sudionike odgojno-obrazovnoga procesa, naročito ako su uključena djeca toliko agresivna da postaju ozbiljna opasnost za druge učenike. Isto tako, nedopustivim smatra da ne postoji sustavna skrb za darovitu djecu koja bi trebala biti nositelji napretka našega društva danas-sutra. Ako nam svi ne odu u inozemstvo. Škola bi morala biti životna, no strukturne promjene morale bi biti korjenite. Ne misli da će novi projekt Ministarstva Škola za život bitno poboljšati ni programe ni učenje ni poučavanje… iako su načelno neke postavke dobro postavljene. No kod nas je sve ispolitizirano i korumpirano, stoga on ni u ovoj domeni ne očekuje čarobni štapić i istinsku promjenu nabolje preko noći.

 

 

Ipak, nama poručuje da stječemo najrazličitija znanja, da se i sami obrazujemo, da čitamo dobre knjige i slušamo dobru glazbu (svjestan je on da je to pitanje ukusa, i tko je on da vam govori što da slušate, ali se ipak potajno nada da ne slušate cajke…). Da, ako je moguće, što više putujemo i širimo vlastite vidike. Svijet je velik i u njemu ima mnogo dobrih ljudi koji su medijski neprepoznatljivi, ali kad se nađete u njihovoj blizini, odmah ih prepoznate, na razini duše. To su dobri ljudi, ljudi s karizmom, ljudi koji šire pozitivnu vibraciju, poput mnogih koje je Aldo sreo u Nepalu. Ondje se dogodila tragedija 2015. godine kad je potres magnitude 7,9 pogodio trg Durbar u Katmanduu.  Poginulo je nekoliko tisuća ljudi, i ugrožen je bio gotovo milijun djece prema procjeni UNICEF-a.  Nepalci nisu od onih koji se žale i kukaju nad svojom sudbinom. Sa zahvalnošću su primili pomoć od onih koji su ih se sjetili, iako tih humanitaraca nije bilo ni približno razmjerno strahoti koja se u Nepalu dogodila. Čini se da je riječ o ljudima koji znaju biti sretni unatoč svemu.

 

 

Aldo Franičević, svojedobno i urednik portala srednja.hr, mnogo je proputovao, školovao se i radio, ali imao je i sportsku karijeru. Nogometnu. Zanimljivo je da su mu i roditelji bili sportaši, i to sa zapaženim rezultatima (otac u nogometu, majka u rukometu), a možda bi i on nastavio profesionalnu karijeru da živimo u uređenijem sustavu. Oni koji nešto o nogometu znaju, kažu da je Aldo vrlo solidan i opasan nogometaš. Ipak, život mu je krenuo u drugom smjeru.

 

 

Jedan od tih smjerova odveo ga djevojci logopedici, drugi prijatelju Pavetu s kojim stanuje kad je u Zagrebu na trešnjevačkoj adresi, a ima i onih koji su ga odveli u Potjeru k Tariku Filipoviću i lovcima, ili pak u Putničku agenciju Azimut preko koje je organizirano putovanje spomenute baltičko-skandinavske ture. Nama je to iznimno drago jer smo zato i upoznali toga mladića kojega možemo slobodno nazvati hodajućom enciklopedijom. Života. Provjerite o čemu govorimo i čitanjem Aldina bloga blog bosonog.

Lucijan Edenlandski i voditeljica, foto: privatna arhiva A. F.