U najkreativniju rubriku Čarobne frule odlučili smo uvrstiti i uspjele

tekstove iz vaših školskih zadaćnica. Profesorica Marija Nikolić odabrala

je  dvije školske zadaće koje zaslužuju vašu pozornost, a autorice su

dvije učenice 8. c – Ana Bušnja i Marija Vrsalović.

 

Dijete domovine

Kod kuće je najljepše. Ta toplina, ta ljubav, taj osjećaj kada nakon dugog radnog dana zakoračim preko praga, odložim torbu i opustim se. Razveseli me i bakin veseli pozdrav, smijeh braće, mirisi iz djedove radne sobe, zvukovi mamina računala. A sada… Je li samo TO moj dom? Nije! Evo, pogledajte!

Zamislite veliku kuću s krovom od mahovine, hrastovim zidovima, prozorima boje Jadrana, okvirima od trešnjinih grančica s lepršavim, vitkim cvijećem. U tu sam kuću zakoračila davno, davno, prije 14 godina. Primila me Majka Hrvatska u svoj zeleni, majčinski zagrljaj. Provela me kroz sve dijelove kuće i pokazala sva ona čuda, sve ono za što nikada nisam vidjela, ono za što malo ljudi zna. S njom mi nikada nije bilo dosadno, monotono, zamorno. Kakva li se samo čuda u njoj kriju! Majka i ja ljuljale smo se na valovima, plivale s pričljivim dupinima, letjela na supovima, skrivale se u hrpi zlatnog lišća, spuštale niz slapove Plitvica i … što sve još nismo.

Možete li vjerovati da smo sve to prošle unutar naša četiri zida?! I da, zaboravih vam spomenuti da smo putovale kroz Zagreb, pa Osijek, pa Rijeku, zatim Karlovac, Split. Posjetile smo i Vukovar, slavni naš Vukovar, nakon toga Dubrovnik. Još mi odzvanja onaj naglasak, njihov poznati dubrovački. Ah, kakav li osjećaj  u meni budi onaj pogled s dubrovačkih zidina. A tek žubor Drave, Dunava, Save, Neretve,… Kao da milijuni i milijuni anđela nada mnom pjevaju svoju najmiliju, najslađu pjesmu. Majko, hvala ti! Hvala ti za ovo putovanje. Bilo je… bilo je…nekako na čaroban način veličanstveno.

A sada se pitam: „Je li ovo putovanje zaista gotovo?“ Iz daljine čujem šapat: „Nije, dijete, tek smo krenule!“ Točno. Život ide dalje, pa tako i moje putovanje s njim. Još puno toga novoga moram otkriti, upoznati, vidjeti, doživjeti.

Sjedim u svojoj sobi za orahovim stolom. Na papir mi dolaze leptiri, bubamare, gusjenice. Majka me grli i ljubi. Osjećam toplinu, ljubav. Osjećam povezanost, pripadnost. Osjećam dom i Majku.

Ja sam njezino dijete.

Ana Bušnja, 8. c

 

Najdraže putovanje

Probudilo me toplo jutarnje sunce. Uzbuđena, brzo sam spremila sve potrebne stvari, i krenula s obitelji na more. Svijetlo nebo pozdravljalo nas je na putu iz Zagreba. Još sanjive kućice i prazne zagrebačke ulice ispraćale su nas dok smo se vozili prema izlazu iz grada.

Jedva sam čekala  kraj nastave i  putovanje u Dalmaciju, svježi morski zrak, zvuk galebova i cvrčanje cvrčaka. Vozeći se, gledala sam prekrasne zelene doline pune goveda i konja, koji su zaigrano kaskali po zelenom prostranstvu. Ovce su spokojno pasle travu, a  janjčići se igrali i valjali po još rosnoj zemlji. Tu i tamo proletio bi koji jastreb tražeći plijen. Osjećala sam se ispunjeno gledajući tek probuđenu prirodu.  Došli smo do Like. Tamne zelene šume skrivaju toliko života u sebi. A moćni se hrastovi uzdižu…

Plavo nebo s  ponekim oblakom odavalo je spokoj i mir. Kad sam došla blizu planine Klek, znala sam da smo koliko-toliko blizu odredištu. Oduvijek, pa čak i kad sam bila mala, i još iz sjedalice u autu, gledala sam kroz prozor, divila sam se ljepoti i moći te planine koja mi se činila jako velika. Koliko god su mi puta stariji objašnjavali da se planina zove tako jer izgleda kao da čovjek kleči, ona me uvijek podsjećala na lava, kojeg nitko osim mene nikada nije tako uočio.

Tajanstvenost mitskoga Kleka  pojačavali su  ogromni paučinasti oblaci. Svaki je imao svoj jedinstven i neponovljiv izgled. Moj brat Ivan i ja oduvijek smo voljeli  prepoznavati razne oblike gledajući u  njih i izmišljati  fantastične priče.  Tako bi nam vrijeme brže prolazilo.

Konačno, kad smo ušli u Split, veliku metropolu cara Dioklecijana  punu turista, razveselila sam se pri pomisli da je otok ispred mene moje dugoočekivano mjesto mira i odmora.  Blizu je moja kuća s velikim vrtom u kojem se zlate naranče  i  zelene stabla  dugovječnih maslina . Tamo je i  moja plaža s prekrasnim pogledom na Hvar.   Odatle gledam  zalazak sunca u društvu  svojih prijatelja s kojima  cijelo ljeto dijelim nezaboravne trenutke.

Svake se godine iznova veselim tom putovanju do Brača, uspomenama koje  stvaram i nezaboravnim trenutcima koje ću uvijek pamtiti.

Marija Vrsalović, 8.c