Kad dobijete za školsku zadaću temu Prijatelju, imam problem,
pa napišete takav sastavak da od vas profesorica traži nastavak…
e, to je doživjela naša novinarka Petra. Mislimo da je priča doista
zaslužila biti pročitana. Višekratno. Višekratno. Višekratno…
NASTAVAK
Osjećam se čudno. Pa čekaj malo, ja sam budan!
Otvaram oči, oko mene je potpuni mrak, ništa ne vidim, a čujem samo nekakav sat. Valjda je to sat. Brzo zatvaram oči. Ne volim mrak. Nakon nekoliko trenutaka potpune zbunjenosti, shvatim, to shvaćanje mi nije baš ,,dobro sjelo“. Počeo sam se panično okretati, ali onda sam samo stao. Htio sam zaplakati. Što sam to napravio? Zašto? Moram se vratiti. Ali kako? Gdje sam ja uopće? Gdje god bio, moram pobjeći. Ponovno otvorim oči. Pogledam oko sebe i shvatim da ležim na nekakvom krevetu. U redu, misija počinje, Sven, počinje. Polako se spuštam s ,,kreveta“, nije zaškripio, u redu. Idemo dalje. O, tu su vrata. Malo je falilo da se zabijem u njih. Izlazim iz tog čudnog prostora i ulazim u još čudniji prostor. Ovdje je malo svjetlije. Krenimo. Ovo sve više sliči hodniku. Nakon negdje minute šuljanja, počnem trčati. Ni sam ne znam zašto. Zatvorim oči i samo trčim. Odjednom osjetim nešto. Što je to!? Što je ovo? Što se događa? Nešto me diže. Noge na pod, noge žele na pod! Vraćam li se? Što se događa!? Otvorim oči i ugledam mladića, možda ima oko 25-30 godina, ima naočale, visok otprilike 185, kosa malo iznad uha. Čini se simpatičan, ali ne znam tko je pa se još uvijek bojim. Spušta me. Noge su mi opet na podu. Lagano me potapša po leđima i reče: ,,Hajde, ne bi trebao biti ovdje, otpratit ću te do sobe. Koja si soba?“ Blijedo sam ga gledao. Soba? Kakva soba? Zar je ovo ludnica? Odmjerim sam sebe koliko sam mogao, malo je mračno. Hmm…ne nosim narančasto, znači nisam u ludnici…nisam ni u zatvoru, čekaj zašto bih uopće bio u zatvoru, Sven, daj se skoncentriraj. Pogledam u onog čovca i slegnem ramenima. On se samo nasmiješi. ,,Pa ti si onaj novi dečko! Sven, zar ne?“
Klimnem glavom. Kako? On zna moje ime. Tko je On? Samo pođem za njim. Hodali smo oko 15 minuta do onog čudnog prostora, ili kako ga Oni zovu, soba. Tko su Oni, možda su Oni samo oni? POTPUNO. SAM. ZBUNJEN.
Uglavnom, skoncentrirajmo se na vrijeme našeg hodanja do ,,sobe“. Jako dugo. S mnogo skretanja. Kako sam ja to pretrčao zatvorenih očiju? Znao sam! Uvijek sam govorio da sam stvoren za istraživača. Ali nee! Ja bih trebao biti inženjer. Ja inženjer!? Ma daj! Prošle godine sam skoro imao četiri iz tehničkog! Inženjer…ah, ah. Čekaj, koja je sad godina? Koliko sam ja već ovdje? Nije mi narasla brada…znači, još uvijek sam dijete. Čekaj, možda više nisam ni čovjek. PREVIŠE SAM ZBUNJEN. Onaj čovjek je shvatio da sam zamišljen pa je pokušao razgovarati sa mnom. Pokušao. Nije mu baš uspjelo. Žao mi je, ali još uvijek ne znam tko je on. Vratio me u ,,krevet“ i otišao. Ostao sam u mraku, potpuno sam. Hvata me panika. O joj, stiže. Napadaj panike. Opet. Čovječe, mislio sam da se nikad neću prestati tresti. Mislio sam da ću umrijeti (ako već nisam mrtav). Pozitiva, treba mi pozitiva! Odlučio sam shvatiti gdje sam. Ako je uopće moguće odlučiti da nešto shvatiš. Što god. Stvarno ne znam tko je On bio, onaj čovjek, mislim. Idemo probati spavati. Nadam se da se neću probuditi. Aaaaa,ne, ne smijem misliti tako. To mi neće pomoći. Pozitiva, Sven, pozitiva.
Valjda je jutro. Ne znam. Možda ovdje nema jutra. Možda sam u nekom SF-u. Tko zna.
Otvaram oči, polako, ali sigurno. Nadam se da je malo svjetlije. Joj, bojim se. Što ću vidjeti?
Shvatio sam da nisam sam. To je zvučalo čudno, nisam ni u kakvom hororcu, nema duhova, klaunova ili ukletih lutaka, zapravo, bio sam okružen djecom, otprilike mojim vršnjacima.
Svi su buljili u mene. Vrlo neugodna situacija. Sjeo sam i pogledao oko sebe, s moje lijeve strane bilo je negdje 5, 6 kreveta, na zidu je bio mali televizor (uglavnom, neki uređaj), a i sve je bilo puno nekakvih bočica i kutijica. Razmislio sam malo.
,,Sven, ajde, skoncentriraj se, čemu ti ovo sliči, gdje, hajde, gdje si, moraš shvatiti!“
Te sam si riječi govorio stalno, a i sad će dobro poslužiti. Čekaj malo! Pa ovo je bolnica! Bočice lijekova, kutijice tableta, kreveti, hodnik, sobe i doktor, onaj mladić… sve je ovo bolnica!
,,Yes! Živ sam!“ uzviknuo sam. Tek sam onda shvatio da sam to rekao naglas. Djeca su me pogledala. Opet neugodna situacija. Bilo ih je petero. Svi smo slegnuli ramenima i nasmijali se.
Tako su počela moja dva mjeseca po bolnicama. Smijehom. Koliko god su bolnice dosadne i koliko god mi je puta bilo žao što mi nije uspjelo, sve sam prošao sa smiješkom na licu, ponekad sam se morao potruditi da se samo dignem iz kreveta, ali bio sam nekako sretan da sam živ, da nisam izgubio jedinu stvar koja me nije mogla napustiti, koja je uvijek bila ovdje, uz mene, moj život. Mogu popraviti ovo. Moram se boriti. Čak i protiv sebe. Za Njega, znam da bi On to želio, izgubio je kontrolu, kao i ja, ali ja sam imao sreće. Da, sreća.
Bolnice, bolnice, toliko o njima, zašto ih se svi boje, zašto roditelji plaše djecu doktorima, nitko, osim onih koji su dio života proveli u bolnici, se ne bi trebao bojati bolnica. Nema razloga. To nije baš povezano, ali sam stvarno htio to napomenuti.
Ta dva mjeseca većinom sam bio po bolnicama, malo po onim za fizičko zdravlje, ali većinom po onim za mentalno. Upoznao sam toliko ljudi s toliko inspirirajućih priča…shvatio sam da nisam sam, da nisam jedini, nikada nismo jedini kome se nešto događa, možda ti to ne znaš, ali možda upravo pored tebe sjedi netko tko je proživio isto što i ti. Svatko ima svoju priču, svatko zbog nečega pati, na nekima se to više primjećuje, a na nekima je jako teško vidjeti da nešto nije u redu. Netko možda pati zbog cure/dečka koja/koji ga/ju ne voli, nekoga možda tuku nakon škole, nekome uzimaju novce, nekome se roditelji svađaju svake večeri, velik broj ljudi ne voli kako izgleda…uglavnom, sve nas nešto muči, trebali biste pokušati biti dobri prema svima, naravno, ne morate biti prijatelji, ali ne smijemo procjenjivati nekoga ako ga ne poznamo dovoljno. Nikad ne znaš što se nekome događa.
Najteže je vjerojatno bilo nakon bolnica i svog tog prešetavanja. Morao sam se vratiti na staro. U školu. Gdje je sve počelo. Nije bilo ugodno, uopće, samo sam htio pobjeći, htio sam odustati. Bol je bila jača od mene, baš kao i onaj dan. Nisam se dao, barem sam tako mislio. Bilo je teško, sve je bilo teško. Ja sam samo dijete! Zašto ovo moram proživljavati? Nisam ni počeo živjeti, a već sam spreman umrijeti. Zašto ovo itko mora proživljavati?
Ponekad sam bio ljut što sam preživio. U prvih mjesec dana nakon što sam se vratio u školu, bio sam spreman. Spreman otići, samo staviti remen oko vrata i prepustiti svoj život nečem jačem, važnijem od sebe. Bio sam spreman, ali sjetio sam se pogleda svojih roditelja, kada su me prvi put vidjeli nakon onog.
Shvatio sam da samoubojstvo ništa ne rješava, bol ne nestaje, samo se prebacuje na nekoga kome je stalo do tebe, a uvijek je nekomu, makar samo jednoj osobi, stalo do tebe.
Iskreno, još uvijek je jednako teško, još uvijek patim od depresije, skoro svaki dan želim odustati, zapravo, ništa nije bolje, samo se ja znam nositi s tim bolje nego prije.
Većina psihića kod kojih sam bio rekli su da sam ja beznadan slučaj. Koja motivacija! Zanimljivo je da, kada sam prvi put bio kod psihologaili čega već (morali smo ići, to je nešto kao sistematski, samo za mentalno zdravlje), rekao sam kako se osjećam, a ona ženska meni : ,,Ma ne brini se, to je samo pubertet!“
Neki jaki pubertet…
Znate, htio bih biti liječnik ili, naravno, istraživač, ali svi kažu da ne mogu zbog svog mentalnog stanja… pa ko da sam debil. Ja ću im pokazati! Da mogu. Zapravo, nakon sveg onog, dobio sam nekakvu volju da se nastavim truditi.
Koliko god je sve ovo bilo strašno, strašnije od najstrašnijeg hororca, toliko toga sam naučio. Shvatio sam da ljudi ne znaju dovoljno o mentalnim bolestima, djeca žele patiti, žele da ih sažalijevaju, žele da im netko pokaže da ih voli, ali rade to na krivi način. Depresija nije zabavna, nimalo. To nije neka cool šilterica da se hvališ njome. Ne poželjkuj patiti, vjeruj mi, ne želiš osjetiti pravu patnju, pravu bol. Ne postavljaj na Instagram ili što već slike užeta, govoriti da te nitko ne voli, da se želiš ubiti, ne traži ljude da ti govore da te vole i da ne žele da skočiš s mosta, da će oni skočiti s tobom. Ljudi koji te stvarno vole ne moraju to pokazivati stalnim porukama u kojim te mole da bi oni sve napravili da ti ne skočiš s mosta, da bi se ubili da ti srce stane. Misli o onima koji stvarno pate, koji trebaju pomoć, ako se svi prave tužni i režu se da bi bili cool, što će onaj tko se reže zbog tuge, prave patnje, neće ga se primijetiti. Primijete te tek kada nestaneš, tek kada se nešto dogodi, odjednom si postao ,,onaj depresivan iz mog razreda“, odjednom te svi poznaju. Ne primijete koliko te boli, koliko patiš dok te ne ubije. Znam da se smiješimo, da govorimo da smo dobro, ali pogledaj me u oči i priznaj, izgledam li dobro? Ponekad osjećam kao da se topim. Odjednom. Pokušam izaći na površinu, ali ne, misli me guraju prema dolje, ne daju mi izaći. One znaju moje slabosti. One su ja. Borim se protiv sebe.
Zašto me svi toliko zbunjuju? Govore da sam poseban, da im je stalo do mene, da sam genijalac, a onda kada se pojavi netko, netko bolji, nabijaju mi to na nos.
,,Sven, i ti si bio takav, uključi se malo!“
Nitko ne razumije. Ja ne mogu! Niste jedini kojima nedostaje stari Sven, veseo, spreman za učenje i onaj Sven koji nije razumio da je ovaj svijet okrutan. Nedostaje mi ta dječja nevinost. Znam, bio sam takav. Sad nisam. Jednostavno ne mogu. Molim vas, shvatite. Nemam snage reći vam to. Samo kažem da nisam imao inspiracije, da sam umoran. Nešto me sprječava. Moje misli bodu me, bodu me i ne prestaju. Teško je raditi išta. Svi se okreću protiv mene. Čak i ljudi koji su mi se prije smiješili, koji su me stalno hvalili, ponašaju se prema meni kao nekakvom kriminalcu. Što sam krivo napravio? Ne mogu se promijeniti. Želim biti stari Sven. Čini se kao da nema nade. Svaki put samo gledam u otvoren prozor. Je li trenutak? Možda je ovo sudbina. Znam da nisam sam, znam da svi zapravo pate, ali ne mogu, samo ne mogu nastaviti. Bit ću pozitivan, bit ću hrabar, borit ću se. Ja protiv svijeta. Čini se primamljivo…možda mi je mjesto negdje drugdje. Potpuno sam izgubljen. Našao sam nekoliko stvari koje mi na neko vrijeme odvuku pažnju. Ali ne mogu pobjeći. Ne mogu pobjeći od sebe.
Više se ne bojim čudovišta ispod kreveta i u ormaru, sada se bojim onih u svojoj glavi, onih serijskih ubojica koji su ubili na stotine trenutaka sreće. Držim se ja, držim se. Ne morate se brinuti, to što vas boli briga, to što ne primjećujete da sam tužan, da patim, da me uništavate, već samo primjećujete moje pogreške, ništa mene to ne smeta. Sve je u redu. Ja sam dobro. Samo sam malo umoran.
Neću odustati. Obećajem. Pokazat ću ja njima. Mi ćemo im pokazati. Bit će teško, ali vrijedi se boriti. Svi bi trebali znati znakove depresije, a i svih mentalnih bolesti. Depresija nije pubertet. To nije samo tuga. Teško je samo nastaviti, samo proći. Mi vrijedimo. Cijenit ćemo jedni druge. Nikada ne znamo cijelu priču. Možda se Crvekapica zaljubila u vuka pa mu je počela vjerovati. Ne znamo cijelu priču, ljudi su komplicirani. Ne sumnjaj, ne govori da ti se činio loše, poduzmi nešto. Ne misli o obraćanju, učini to. Možda spasiš nekoga. Vrijeme ne mijenja ništa. Djela mijenjaju sve. Ne čekaj da se nešto dogodi, promijeni nešto.
Dobre duše najviše pate u ovome svijetu, ne razumiju okrutnost ljudi, ne razumiju njihovu nezahvalnost, ljubomoru i mržnju. Zašto se svađamo? Zašto govorimo ljudima da se ubiju? Nije zabavno. Možda će biti zabavno kada se broj ljudi smanji zbog jedne rečenice. Što onda? Ne možemo vratiti vrijeme. Nikada ne znaš što se događa nekomu u glavi. Jedna rečenica sruši sve. Cijeli sustav.
Najteži je onaj trenutak, ona jedna odluka koja će ti promijeniti život. Odustati ili nastaviti? Samo pobjeći ili pokušati? Jači smo mi, koji su pali, koji padaju svaki dan, mi, koji se borimo protiv sebe, mi, koji pokušavamo ne zaplakati, mi, koji više ne znamo što osjećamo i mi, koji padnemo po tisućiti put u danu. I dignemo se. Mi smo jači od onih koji nikada nisu pali. Ne zovite nas kukavicama. Ne govorite da samo budemo sretni. Mi to ne možemo. Žao nam je. Ali mi se borimo, makar morali prstima pogurnuti lice u smiješak. MI se borimo i ne odustajemo. MI padamo i dižemo se. MI smo jači od svojih patnji. MI smo jači zajedno.
Petra Popović, 6. b
