IRSKI PUTOPISNI DNEVNIK BIVŠE ŠESTAŠICE

Jedna od naših urednica rubrike Kultura i odrastanje Petra Popović

ovoga je puta – putovala. Ne biste vjerovali kamo – u Irsku, novu

obećanu zemlju Hrvata koji masovno odlaze s rodne nam grude.

Nećemo se sada baviti demografijom, dosta smo toga pisali i

upozoravali  u prošlom, rođendanskom broju, sada se želimo

usmjeriti na irske vidike. Krenimo u daleku Irsku!

 

Sve je počelo kada su se naši prijatelji preselili u Irsku, u Droghedu, ali ovaj put je zapravo počeo kada sam otvorila svoj rođendanski poklon i vidjela avionsku kartu. To je bilo u siječnju ove godine, ali ozbiljni događaji su se zbili puno, puno kasnije.

 

 

Istina, znam da su nam na prošlom Lidranu rekli da kronologija u putopisima baš i nije neka fora, no čini mi se ipak da je utvrđeni vremenski redoslijed najbolji način da ispričam svoju Irsku. Shvatite to malim putopisnim dnevnikom. Irskim, naravno.

 

28. ožujka 2018.

Let nam je u 8:25. Buđenje mi je bilo najmanji problem, probudila sam se u 4 ujutro zbog velike količine uzbuđenja. Mislim, ovo mi je ipak prvi let avionom i prvi put u zemlju koja nam nije susjedna. Opraštala sam se sa svojim psom možda 10 minuta.

 

 

Na kraju nam je prtljaga navodno bila preteška za ručnu prtljagu, nešto su promijenili u zadnji čas pa su nam koferi išli dolje u avion.

Prošli smo kroz osiguranje i došli do nekog pulta gdje su se pregledavali osobni dokumenti i avionske karte. Napokon smo ušli u avion. Vezala sam se čim sam sjela. Nažalost, nismo imali mjesto pokraj prozora. Poletjeli smo. Nekima je bilo mučno, ali ja od silnog uzbuđenja nisam ništa osjetila.

Nemamo direktan let pa prvo slijećemo u Amsterdam. Između letova inače nema puno vremena, a još smo i kasnili, pa smo se morali snaći kako znamo – puno trčanja i puno pitanja. Ipak smo uspjeli ući u avion. Smjestili su nas na kraj aviona, ali imali smo sjedala pokraj prozora. Ne moram vam reći koliki je to plus. Ja sam od polijetanja gledala kroz prozor bez prestanka.

 

Napokon letimo iznad Irske. Letimo. A onda smo i sletjeli. Aerodrom u Dublinu je baš zgodan, ali ima malo previše hodnika. Vrijeme da pokupimo prtljagu. Stajemo pred pokretnu traku i čekamo. Čekamo. Provjeravamo čekamo li na ispravnom mjestu. Kada smo shvatili da naše prtljage nema, otišli smo se javiti na informacijski pult pored. Čini se da su naši koferi odlučili ostati u Amsterdamu.

Autobusom smo došli do Droghede i uskoro smo bili u kući svojih prijatelja.

 

 

Nakon malo razgovaranja i pričanja, prošetali smo se kroz Droghedu.

 

 

29.– 30. ožujka 2018.

Ovih par dana  bolje smo upoznali gradić Droghedu, prošetali smo se, razgledali, puno slikali, sjeli i popili kavu i sok (to je ipak tradicija), a i jednostavno se malo opustili.

 

Slika vrijedi tisuću riječi. Pa bolje da ne duljim.

 

 

 

 

Ne biste vjerovali, ali imali smo vremena i za tradicijsko druženje i bojenje jaja.

 

 

P. S. 2. dan nam je „doputavala“ prtljaga iz Amsterdama.

 

31. ožujka 2018.

Danas se malo mičemo iz Droghede. Idemo u Dublin. Glavno odredište nam je Trinity College. Vožnja je potrajala, a i hodanje. Naime, 10-ak je minuta do Trinity Collegea, ali se tih 10-ak minuta (naravno) produžilo zato što su odrasli morali stati na kavu u Starbucksu. Ja nisam dobila Frappucino i smatram to vrlo okrutnim postupkom, ali dobro, barem sam dobila Starbucks čašu iz koje sam pila vodu. Oprostila sam im to i krenuli smo dalje.

Došli smo do Trinity Collegea, čekali u redu, kupili karte, ušli unutra. U dijelu gdje su bile prikazane stare knjige i podatci o samom Trinity Collegeu slikanje je bilo zabranjeno. Ipak, bilo nam je drago da se u velikoj staroj knjižnici u koju smo poslije ušli smjelo slikati, pa smo i slikali.

 

Trinity College je najstarije irsko sveučilište koje i danas djeluje. Glavna je atrakcija Knjiga Kellsa (eng.Book of Kells) izložena u knjižnici. Jedno je od najpoznatijih sveučilišta u Europi i tamo su studirali i poznati kao što su Oscar Wilde, Samuel Beckett, Jonathan Swift, Edmund Burke, Michael O’Leary i mnogi drugi.

Morali smo kupiti i nekoliko suvenira. Ukratko, bilo je vrlo zanimljivo i jednostavno odlično.

Izišli smo. Na zrak! Polako smo hodali i gledali uokolo.

 

Odlučili smo se prošetati, nismo imali pojma kamo idemo, ali nema veze. Ušli smo u nekakvu knjižaru. Našla sam knjigu koja sam pročitala možda 20 puta (ako ne i više) kad sam bila mala. Uhvatila me nostalgija. Našla sam i plišanog glavnog lika. Nisam znala bih li ga trebala kupiti ili ne, ali mama me na kraju nagovorila.

 

 

Nastavili smo u poznatu glavnu ulicu Grafton Street. Zapravo, nije ni toliko drugačija od zagrebačkih ulica, samo je malo puno šira i malo glasnija, ali to je najbolje opisati slikama.

 

 

 

 

Za kraj smo prošli kroz Saint Stephen’s Green Park koji je blizu rijeke Leffey.

 

 

Nekima od nas najvažniji je dio dana bio posjet Ikei na povratku. Nakon tog važnog događaja vratili smo se u Droghedu i odmarali se do kraja dana.

1. travnja 2018.

Danas je Uskrs. Možda će biti malo drugačije nego „tradicionalni“ Uskrs zato što su naši domaćini vegetarijanci, iako nismo ni mi inače baš previše tradicionalni.

Ujutro smo prošetali Droghedom, popili kavu. Danas ne idemo u Dublin, ali ne ostajemo ni u Droghedi. Idemo u Clogherhead, to je zapravo ribarsko selo blizu Droghede. Na putu prema Clogherheadu vidjeli smo nešto slično tvrđavi pa smo odlučili „baciti pogled“. Polog je bio za nas prilično bezobraznih 50 eura pa smo slikali preko ograde i gledali izvana.

 

 

Nismo se previše šetali, uglavnom smo se zadržali pokraj Irskog mora. U Irskoj su poznati „cliffovi“, ali smo odlučili da nije baš pametno da idemo zbog jakog vjetra, ali ovo je bilo nešto slično tome.

 

Bilo je prekrasno, jako je puhalo, ali vrijeme je bilo dobro. Iskreno, Trinity College je vrlo zanimljiv, ali meni je priroda ipak draža.

 

 

Nakon Clogherheada  uputili smo se na Bettystown Beach. Baš i nije bilo za kupanje, možda neki drugi put. Ubrzo smo se vratili u auto zbog već spomenutog jakog vjetra, a i cipele su nam bile pune pijeska.

Vratili smo se u Droghedu i još malo uskršnje jeli. Naše preostalo vrijeme ovdje curi, a sve više nam se sviđa.

 

2. travnja 2018.

Danas smo još jednom išli u Dublin, ovaj put u Botanički vrt. Najbolje da prođemo kroz njega slikama.

 

 

 

Nakon posjeta Botaničkom vrtu, otišli smo do Grafton Streeta.

 

 

 

 

 

Prošetali smo se, pogledali dućane i (naravno)  kupili magnete, čarape itd. Meni se osobito svidio dio sa slatkišima.

 

 

Danas jedemo u restoranu, ali prvo ga moramo naći. Mama i ja. Sa svojim se domaćinima nalazimo u restoranu. Malo smo lutali, izgubili smo se. Google Maps, zadnja nada. Nekako smo se snašli i uspjeli smo doći do tog indijskog restorana.

 

 

Nakon ručka i šetnje po Dublinu – pravac natrag u Droghedu.

 

3. travnja 2018.

Zadnja minuta u Dublinu. U 5:20 smo u avionu, pozdravljamo se s Irskom. Da, danas se vraćamo u Zagreb.

Ni ovaj nam put  let nije direktan pa prvo stajemo u Parizu, na aerodromu Charles de Gaulle.  Na pariškom aerodromu ostajemo malo duže, imamo vremena sjesti, odmoriti se, nešto pojesti, a i razgledati. Po mojem mišljenju ima malo previše dućana s parfemima, ali u redu. Naravno, nismo obišli cijeli aerodrom, ogroman je.

 

 

Uskoro ukrcavanje na avion. Polako krećemo prema onom, već spomenutom na zagrebačkom aerodromu, pultu za pregledavanje karata i osobnih dokumenata. Sljedeća i konačna postaja je Zagreb.

Ubrzo, dobro, ne baš ubrzo, vidjeli smo Zagreb. Zadnje iskrcavanje ovog putovanja.

Sada, najnapetiji trenutak danas, idemo pokupiti prtljagu. Nadamo se da ćemo imati više sreće i da nam nisu opet izgubili prtljagu. Stajemo pred pokretnu traku. Kovčezi i torbe izlaze. Izlaze. Još uvijek izlaze. Naših još uvijek nema. Dobro je, evo ih! Bacili smo se na njih (doslovno). Čekamo tatu da nas pokupi i odvede kući. Ja za to vrijeme skačem okolo, a mama razgovara na mobitel. U daljini vidim naš auto. Eto, sada je potpuno kraj.

Bilo je odlično, lijepo i definitivno bih opet posjetila Irsku, ali ipak, ipak je doma najljepše.

Petra Popović, 7. b, tekst i foto